Novosti

Naslov:

HRVATSKI ODSTRJEL EKSPRES

Izvor:

HSSD, Canada

Datum:

10/02/2006

HRVATSKI ODSTRJEL EKSPRES

Ekspresni politički odstrjel postao je svakodnevnica hrvatske političke zbilje. I dok je događaj dana smjena u jednom satu najsposobnije ministrice u Vladi Republike Hrvatske, Vesne Škare Ožbolt, najviše komentara u hrvatskom tisku ipak je posvećeno građaninu Borisu Mikšiću koji je sudskom presudom jednako ekspresno 9. veljače 2006. godine osuđen na zatvor od dva mjeseca uvjetno zato što se kao kontender za vrijeme predsjedničke kampanje našalio na Predsjednikov račun. U tisku koji omogućava komentare, ovo je tema broj jedan posljednja dva dana.

Svakome tko prati hrvatski tisak, poznato je da je mnogo toga rečeno na račun svih kandidata u ime demokratskog načina izražavanja te da su kandidati jedni druge "kitili" najraznoraznijim metaforama, epitetima, stilskim figurama, što sve skupa predstavlja jedan oblik demokratske slobode a i predizborne borbe oponenata.

No, suđenje Mikšiću podsjeća na Kafku i Sokrata u isto vrijeme: građanin Mikšić zato što se verbalno našalio, a to odmah po događaju i javno priznao, po najbržem je postupku osuđen. Ništa manje nego dva mjeseca zatvora uvjetno. Taj apsurd ne bi niti bio zamijećen kad bi se istom mjerom odrađivali svi sudski procesi u Hrvatskoj, te kad bi kažnjavanje bilo mjereno prema stupnju prekršaja, ujednačeno za svakog pojedinog prekršitelja.

Međutim, tužni smo svjedoci ogromne neučinkovitosti sudstva i značajnih sudskih procesa u Hrvatskoj gdje su uključeni i založeni ljudski životi, životno stradalih ili ugroženih građana čiji se predmeti vuku do beskonačnosti, bez donašanja ikakvog sudskog rješenja ili konačnice. Svjedoci smo neefikasnosti sudstva kad su u pitanju najrazličitije parnice ili sudski procesi običnog, standardnog čovjeka:

Kaznena djela protiv života i tijela, protiv slobode i prava čovjeka i građana, protiv braka, obitelji, imovine, sigurnosti ljudi, imovine i prometa, protiv zdravlja, da ne nabrajamo. I takvi, za pojedinca i društvo, od krucijalne važnosti procesi, ostaju neriješeni ili zastarjevaju obavijeni paučinom sudskog nemara, nikad ne dospijevajući na svjetlo pravde ili zadovoljenja iste.

Na drugoj su pak strani, hrvatski nedodiri koji niti pod razno, bez obzira na stupanj počinjenih kaznenih djela ne podliježu sili zakona. Gdje i kad se čulo za sudsku presudu kažnjavanja u prigodama u kojim alkoholizirani predstavnici vlasti gaze nedužne građane, kad se čulo da je bilo koji visokodostojanstvenik hrvatske vlade bio pozvan na odgovornost, jer je eventualno izdao državu i časne pojedince svojim namjernim ili slučajnim nesmotrenostima, je li se ikad dogodilo da su jednodnevnim zakonom neslućeno obogaćeni pojedinci koji pripadaju toj najvišoj novopečenoj kasti u Hrvatskoj bili pozvani ili preispitani od strane sudskih organa za prisvajanje imovine svih hrvatskih građana, je li itko bio pozvan na odgovornost kad su pri predsjedničkim izborima glasovali isti nekoliko puta, mrtvi, nepostojeći, itd. Jer, za sve te uobičajene postupke naših gazdi ne postoji niti zakon, niti sudstvo, niti moralna, niti materijalna odgovornost.

Zapitajmo se koga predstavlja građanin Mikšić? Građanin Mikšić je samo metafora jednog krajnje apsurdnog društvenog i državnog sustava u kojem je pravda onakva kakvom ju produciraju moćnici. Nije važno kako se taj sustav zove, jer ljudskim se jezikom isti ne može ni definirati ni imenovati. Građanin Mikšić je imao sreću što se nesvakidašnjim sposobnostima i vrlinama vinuo u prostore koje mnogi nikada ne mogu niti sanjati. Građanin Mikšić si je mogao dopustitii da svima nama, zatočenicima zacementiranog, čvrsto usidrenog sustava nove Hrvatske na licu mjesta pokaže kako ta zemlja radi. Za standardnog Hrvata, Hrvatska će još dugo biti područje totalnog mraka ukoliko se nastavi ova praksa koju može zaustaviti samo neka velika kataklizma ili dragi Bog.

Recimo Hrvati: Daj nam Bože snage!!!

Zvjezdana Hlad

Toronto, 10. veljače, 2006