u
Prosvjedi potpore Borisu Mikšiću
 
 

Žalba na presudu

BORIS MIKŠIĆ
Općinskom Sudu u Zagrebu
Z a g r e b Na broj: XIII-Pn-923/05-18

Ovim tuženik Boris Mikšić, protiv

Presude Općinskog suda u Zagrebu broj III K-272/05-4
Od 09. veljače 2006. g.

kojom je Općinski sud u Zagrebu kao sud prvog stupnja, po sucu tog suda Andrei Grahovac, presudio u korist tužitelja Stjepana Mesića a protiv tuženika Borisa Mikšića u svojoj presudi od 03. siječnja 2007. g.

izjavljuje

Ž A L B U

ŽUPANIJSKOM SUDU
U ZAGREBU

kao sudu drugog stupnja

(1) Zbog povrede prava zagarantiranih člankom 10 Europske povelje o ljudskim pravima;
(2) Zbog primjene zakona kojom se na povlašten (diskriminirajući) način tumači zakon i rješavaju sporovi najviših državnih službenika;

sa prijedlogom da Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja usvoji ovu žalbu i ukine presudu prvog stupnja i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Za ovaj prijedlog optuženi daje slijedeće

O b r a z l o ž e n j e

  1. Povreda prava zagarantiranih člankom 10 Europske povelje o ljudskim pravima

Članak 10. ECHR-a kaže:

“1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne
vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprečava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprečavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

Prvi stavak pruža široko prezumptivno pravo na slobodu izražavanja. Ovdje je posebno važno naglasiti da članak 10. (1) ne štiti samo sadržaj izraženih ideja i informacija, već i oblik izražavanja, to jest i oblik jezika koji se doista koristio, to jest i sami ton izražavanja. Primjenjujući taj princip sud u Strazburgu je utvrdio kako polemičko, agresivno, pretjerano, provokativno, pa čak i vrijeđajuće izražavanje, spada pod zaštitu koju pruža građanima država potpisnica pruža članak 10. Europske povelje o ljudskim pravima. Tako je u predmetu Oberschlick protiv Austrije (br. 2), utvrđeno kako osuda novinara za uvredu zbog toga što je političara nazvao «idiotom» prije nego «nacistom» predstavlja povredu članka 10. Ako se usporede uvjeti u kojima je ova uvreda izrečena s uvjetima u kojima je Boris Mikšić u šaljivom tonu preporučio Stjepanu Mesiću da se uz besplatni golf “odmori u vili koju mu je poklonila francuska obavještajna služba” jasno je da je i ovo kažnjavanje Borisa Mikšića suprotno obvezujućim kriterijima članka 10 Europske povelje o ljudskim pravima.

Prezumptivno pravo prema članku 10. (1) vrlo je široko. Ono obuhvaća sve vrste
izražavanja. Sloboda izražavanja: «čini jedan od bitnih temelja demokratskog društva, jedan od osnovnih preduvjeta za njegov napredak i razvoj svakog čovjeka. Podložno članku 10. (2), ono se primjenjuje ne samo na «informacije» ili «ideje» koje su povoljno primljene ili koje se smatraju bezopasnima ili se primaju s ravnodušnošću, već također i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju državu ili bilo koji sektor stanovništva. Takvi su zahtjevi toga pluralizma, tolerancije i otvorenosti bez kojih ne postoji «demokratsko društvo».

U predmetu kojeg je Stjepan Mesić pokrenuo protiv Borisa Mikšića tužbom za klevetu na Općinskom sudu u Samoboru a zatim na Općinskom sudu u Zagrebu riječ je upravo o takvom pokušaju intervencije najvišeg državnog vrha u svrhu sprečavanja međunarodnim i domaćim zakonom zagarantirane slobode izražavanja. Boris Mikšić nikada nije činjenično tvrdio, niti u medijima niti na bilo koji drugi način, da je francuska obavještajna služba Stjepanu Mesiću poklonila vilu na francuskoj rivijeri.

Boris Mikšić je i na sudu i pred novinarima samo izrazio svoje mišljenje da je Stjepan Mesić bio umoran i da mu je on radi toga samo predložio da ode na odmor u vilu koju mu je poklonila francuska obavještajna služba. Ova izjava nije bila ništa drugo nego obična sala koja je aludirala na priču koja se tih dana mogla čuti u kuloarima o navodnoj vezi između Stjepana Mesića i francuske obavještajne službe sto je i Boris Mikšić i potvrdio svojim iskazom na sudu.

Sloboda «posjedovanja» mišljenja tumači se kao sloboda izražavanja mišljenja koje
netko posjeduje. Članak 10. stoga štiti pravo na kritiziranje, spekuliranje i izražavanje
vrijednosnih prosudbi te nije ograničen na «istinite» izjave (vidjeti Lingens protiv
Austrije, presuda od 8. srpnja 1986., serija A br. 103). U ovom konkretnom predmetu
niti jedan jedini konkretan podatak o navodnom poklonu francuske obavještajne službe nije objavljen pa se opravdano postavlja pitanje na osnovu čega je sud uopće mogao doci do zaključka da je konkretna izjava Borisa Mikšića bila činjenična a ne njegovo mišljenje, sala ili u najgoroj varijanti obična spekulacija koja je zaštićena člankom 10 Europske povelje o ljudskim pravima.

Kako je nemoguće objektivno dokazati istinitost vrijednosne prosudbe zakonski zahtjev kojim bi se to tražilo, kao što to traži pobijana presuda Općinskog suda u Zagrebu, kršio bi stoga članak 10. Europske povelje o ljudskim pravima. Radi toga sud u Strasbourgu striktno primjenjuje ovo načelo te pažljivo ispituje svaku izjavu čiju je istinitost podnositelj žalbe morao dokazati na domaćem sudu, kako bi utvrdio je li doista riječ o izražavanju mišljenja ili o činjeničnoj izjavi. Ukoliko je riječ o činjeničnoj izjavi, članak 10. podrazumijeva pravo na dokazivanje njezine istinitosti. U tom smislu indikativna je činjenica da Općinski sud u Zagrebu, iako u svojoj odluci
bez specifičnih razloga pretpostavlja da je bila riječ o činjeničnom iskazu Borisa Mikšića, nije uopće smatrao shodnim na bilo koji način istražiti ili provjeriti istinitost tako postavljenog činjeničnog iskaza. Još je čudnije da zakon takvu istragu ne nalaze.

Ograničenje ovog prava sa strane države opravdano je samo onda kada se može uskladiti sa stavkom 2. članka 10. Europske povelje o ljudskim pravima, to jest kada je: (a) propisano zakonom; (b) slijedi legitiman cilj u skladu s tim zakonom; te (c) kada je takvo ograničenje nužno za funkcioniranje demokratskog društva. (Vidi Lingens, stavak 34. do 37.). O ovome posljednjem zahtjevu vođeno je najviše
rasprava pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu te je, posebice na području članka 10., rezultirao u najvećem broju povreda. U praksi to znaci da intervencija sa strane države u smislu ograničavanja slobode izražavanja nije opravdana ukoliko je samo poželjna ili čak i razumna nego da takva intervencija može biti opravdana samo ukoliko je zahtijeva zaštita neke hitne društvene potrebe.

Takva hitna društvena potreba nije postojala u trenutku kad se Boris Mikšić našalio na racun Stjepana Mesića i priča koje su o njemu i njegovim vezama s francuskim obavještajcima kružile u zagrebačkim kuloarima.

Sud u Strazburgu vrlo široko tumači pojam državne intervencije. Na tom je sudu opće prihvaćeno da progon zbog kaznenog djela koje je proizašlo iz čina
izražavanja predstavlja ograničenje prava iz spomenutog članka 10. Isto tako svako proglašavanje osobe krivom i njegovo/njezino kažnjavanje na osnovu kaznenih djela koja su proizišla iz nekog njihovog cina izražavanja taj isti sud smatra državnim ograničenjem istih prava. Nakon što sud utvrdi da je, u tom smislu, država ograničila nečija prava, obveza prelazi na državu potpisnicu koja treba obrazložiti to ograničenje tako što će pokazati kako je svaki od gore navedenih zahtjeva za zakonito ograničenje prava slobodnog izražavanja ispunjen u svezi sa svim činjenicama toga predmeta.

U tom kontekstu relevantno pitanje je jesu li razlozi koje su državne vlasti pružile kako bi obrazložile ograničenje prava na slobodu izražavanja relevantni i dovoljni. Pri tomu sud može biti zadovoljan tek ako su državne vlasti primijenile standarde koji su usklađeni s načelima sadržanima u članku 10. i samo ako se ti razlozi zasnivaju na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica. [Vidi Zana protiv Turske (1999) 27 EHRR 667]. U kratko da bi ograničavanje nečije slobode izražavanja moglo biti dozvoljeno restriktivna mjera mora biti srazmjerna cilju iz članka 10. (2) a zaključak o tome mora biti utemeljen na osnovi pravilne ocjene činjeničnog stanja predmeta. Iako standard za opravdano ograničenja nije uvijek isti u predmetima u predmetima u kojima je riječ o ograničavanju slobode izražavanja zahtijeva se visok standard koji nalaze da razlozi za ograničavanje moraju biti uvjerljivi.

Sukladno tome, što je ograničenje veće, to razlozi moraju biti uvjerljiviji. U
predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1995) 20 EHRR 442, Europski je sud priznao kako visoke odštete dodijeljene u građanskim parnicama pokrenutima zbog klevete imaju tendenciju biti nerazmjerne šteti ugleda koju je tužitelj pretrpio. Pri tomu je sud naglasio sputavajući («deprimirajući») učinak koji prevelike odštete općenito imaju na slobodu izražavanja. To je posebno porazno u kontekstu političkih rasprava u bivšim komunističkim zemljama gdje se na taj način može efikasno spriječiti iznošenje pune istine o načinu funkcioniranja i poslovanju pojedinaca i državnih ustanova koji su, kao sto je to još uvijek u Hrvatskoj, pod velikim utjecajima bivših kadrova komunističke partije, kao sto su sam tužitelj Stjepan Mesić i mnogi drugi državni službenici, uključujući i mnoge suce, koji na taj način ne žele otvoriti raspravu o svojim (ne)kvalifikacijama za odgovorne položaje u hrvatskom modernom demokratskom društvu.

Potreba za kaznenom sankcijom i njezina razmjernost zahtijeva posebno
opravdanje. Sud je obvezan razmotriti je li država mogla koristiti druga, manje oštra sredstva osim kaznene sankcije kako bi ostvarila isti cilj iz članka 10. (2), to jest zaštitu ugleda ili prava drugih.

Na sudu u Strazbugu izražavanje političkoga i javnog interesa dobilo je najvišu razinu zaštite pa radi toga napadi na političare i ostale javne osobe zaslužuju posebnu zaštitu jer: «…[Političar] se neminovno i svjesno izlaže pažljivome ispitivanju svake njegove
rijeci i djela, kako od novinara tako i od šire javnosti, te sukladno tomu mora pokazati viši prag tolerancije…»

Ovdje je svakako važno naglasiti da je u Hrvatskoj u relevantno vrijeme, usprkos značajnih rizika kojima su se izložili nezavisni novinari, već bilo objavljeno dosta informacija koje su ukazivale na to da je Stjepan Mesić bio suradnik zloglasnih jugoslavenskih obavještajnih agencija i da je njegovo djelovanje bilo usredotočeno na područje Francuske gdje je on navodno bio zadužen za praćenje političkog rada hrvatskih državljana u Francuskoj. Stjepan Mesić u ovom kontekstu ne samo da nije pokazao zahtijevani “visi prag tolerancije” nego je bas preko tužbi s prijetnjom kazne zatvora pokušao spriječiti bilo kakvu raspravu po ovoj važnoj temi tako da njegovim političkim konkurentima nije ništa drugo ni preostalo nego da se šale na taj način jer u okvirima današnjeg državnog sustava nije moguće niti pokrenuti nikakvu istragu u tom pravcu, ne samo vezano za Stjepana Mesića nego i za cijeli niz drugih državnih službenika i osoba odgovornih za medije, a kamo li sprovesti jednu takvu istragu.

Ova moderna formulacija europskog ( i hrvatskog) prava se odnosi i na napade na državu. Radi toga je u predmetu Ozturk protiv Turske, sud u Strasbourgu utvrdio je kako: «…zbog dominantnog položaja koji vlada drži, neophodno je da pokaže suzdržavanje od pribjegavanja kaznenim postupcima, posebice onda kada postoje drugi načini kojima se može odgovoriti na neopravdane napade i kritike njezinih neprijatelja…» U svim relevantnim trenucima za ovu parnicu Stjepan Mesić je bio predsjednik Republike Hrvatske pa se radi toga tim vise ovaj princip morao primijeniti i u ovom predmetu kojeg je on osobno pokrenuo protiv Borisa Mikšića. Ironija ovakvog postupanja ne može biti u potpunosti sagledana dok se ne uzme u obzir i činjenica da, iako su u Hrvatskoj građani formalno pravno jednaki pred zakonom, nitko ne može tužiti Stjepana Mesića radi imuniteta kojim je on zaštićen dok on u isto vrijeme može tužiti građane Hrvatske i to, po svemu sudeći, po ubrzanom procesu.

  1. Primjena zakona kojom se na povlašten (diskriminirajući) način tumači

zakon i rješavaju sporovi visokih državnih službenika

Glava 15. Kaznenog zakona detaljno navodi kaznena djela protiv časti i ugleda.
Članci 199. do 202. sadrže niz kaznenih djela koja se mogu počiniti putem govora ili pisanja o drugim pojedincima. Članak 204. omogućuje podnositelju tužbe ili njegovoj obitelji privatno gonjenje tih kaznenih djela. Iz ovog se predmeta vidi koliko je nepravedno ovakvo privatno gonjene kaznenih djela.

Usprkos valjanim razlozima navedenim u žalbi koju je Boris Mikšić predao Županijskom sudu u Velikoj Gorici niti jedan od tih argumenata nije uvažen i presuda Općinskog suda iz Samobora je potvrđena. Nakon sto je donesena presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici, Općinski sud u Zagrebu se u potpunosti oslanja na zaključke ova dva suda tako da se ostavlja dojam kao da je ovdje riječ o automatskom pravu na nadoknadu navodne štete koja se ni pod kojim uvjetima ne može na bilo koji način dovesti u pitanje. Iako je Boris Mikšić u svojoj žalbi naveo elemente bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer je izrekla presude nerazumljiva, proturječna razlozima presude, a postoji i proturječnost između utvrđenja suda prvog stupnja i provedenih dokaza tijekom postupka, a za pojedina utvrđenja uopće nisu navedeni ili nisu navedeni valjani razlozi, niti jedan od ovih žalbenih prigovora ne samo da nije usvojen nego nije ozbiljno ni razmatran.

U svojoj žalbi Boris Mikšić je naveo da je sama izreka presude nejasna jer uopće nije utvrđeno da li je okrivljenik optužen da bi sazvao konferenciju za novinare sa ciljem javnog moralnog diskreditiranja privatnog tužitelja, ili je ista sazvana i iz nekih drugih razloga, također nije jasno na čemu je utemeljena inkriminacija da bi okrivljenik prikazivao privatnog tužitelja kao korumpiranu osobu, podložnu stranim utjecajima na štetu nacionalnih interesa, te kao takovog nedostojnog za obnašanje funkcije predsjednika.

Naime, ovakvi činjenični navodi nisu utemeljeni ni na kakovim dokazima, a također Boris Mikšić ovakve izjave nije dao niti su njegove namjere bile takove. Također niti je privatni tužitelj ponudio bilo kakove dokaze kojima bi se utvrdilo da bi Boris Mikšić počinio kazneno djelo klevete na upravo inkriminirani način, već je ovakva optužba proizvoljna ni na čemu stvarnom utemeljena konstrukcija privatnog tužitelja.

Nije jasno niti zbog čega je sud prvog stupnja <<izbacio>> dio opisa kaznenog djela iz privatne tužbe (pristupačnost klevete većem broju osoba), jer bez ovog djela se ne radi niti o kvalificiranom obliku djela iz stavka 2.

U obrazloženju presude sud prvog stupnja od izvedenih dokaza navodi odnosno i reproducira jedino obranu okrivljenika, dok doduše navodi i da je <<ispitan>> privatni tužitelj u svojstvu svjedoka, kao i da su pročitane fotopreslike novinskih članaka poblize navedenih u obrazloženje pobijane presude, te se navodi da je na kraju dokaznog postupka pročitan i izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika, ali niti jednom rijeci ne navodi sto je izjavio privatni tužitelj, kao niti sto piše u navedenim novinskim člancima, a nakon toga ocjenjuje sve dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovima ukupnostima, te analizira obranu okrivljenika i uspoređuje istu sa ostalim izvedenim dokazima (???), pa utvrđuje da je potpuno dokazano kazneno djelo privatnom tužitelju kako me je stavljeno na teret.

Branitelj Borisa Mikšića nije utvrdio niti u jednom trenutku da bi okrivljenik sazvao konferenciju za tisak sa ciljem diskreditacije privatnog tužitelja (jer ovakva tvrdnja bi išla na štetu njegovog branjenika), pa uopće nije jasno na sto se odnosi dio obrazloženja u kojem sud prvog stupnja spominje ovu konstataciju branitelja okrivljenika.

Nije jasno niti kako je to okrivljenik mogao tražiti ispravak informacije objavljene u novinama, jer ukoliko se radilo o informaciju koja je krivo objavljena u odnosu na privatnog tužitelja, onda je privatni tužitelj mogao i trebao zatražiti ispravak pogrešne informacije.

Nije jasno na temelju čega je sud prvog stupnja utvrdio da <<nema nikakve dvojbe da citirana okrivljenikova izjava laz>>, pozivajući se pri tome na obranu okrivljenika gdje <<niti on ne tvrdi suprotno>>, kada je okrivljenik izjavio da on niti zna da li je izjava o vili laz, a ovo iz razloga sto ga to niti ne zanima, a sve ovo u svezi sa cjelovitom izjavom o odmoru na francuskoj rivijeri gdje je lijepo vrijeme, tečaju golfa koji je okrivljenik ponudio organizirati privatnom tužitelju, iz koje je izjave izvučen samo dio o vili.

Nejasno je kakove veza sa utvrđenjem postojanja inkriminiranog djela ili ne ima izjava okrivljenika da je ovaj postupak bezvezan i zbog čega uopće sud prvog stupnja izlaze u obrazloženje pobijane presude o ovome.

Posebno čudi stav suda prvog stupnja o tome da je irelevantno za ovaj postupak da li je inkriminirana izjava učinila privatnom tužitelju ili ne, jer je uvijek važno o slučaju počinjena bilo kojeg kaznenog djela kakova šteta odnosno koje posljedice su nastale zbog toga.

Također sud prvog stupnja insistira da dio obrane okrivljenika u kojem isti iznosi da je sporna izjava dana u jednom širem <<šaljivom>> kontekstu nije prihvatljiv, a ovo opet zbog toga sto izjavu u vili razmatra izdvojeno, upravo na način kako to gleda i privatni tužitelj, te unatoč izjavi okrivljenika da su se neki ljudi ovoj izjavi (gledajući je u širem-pravom šaljivom značenju) i od srca nasmijali, stav suda prvog stupnja koji se prizivajući na <<novinski napis>> Slobodne Dalmacije, da su ljudi bili šokirani nije utemeljen ni na kakovom čvrstom dokazu.

Dio obrazloženja pobijane presude u kojoj sud prvog stupnja navodi <<svi se i sami sjećamo snimke s te konferencije za novinare>>, upućuje da sud prvog stupnja svoju presudu temelji i na svojim neposrednim saznanjima o predmetu ovog postupka koja nemaju veze sa provedenim dokaznim postupkom, te okrivljenik smatra da ovakav dokaz ne može biti dokaz u ovome postupku, a upućuje i na neobjektivan i pristran pristup suda prvog stupnja ovome predmetu i to u korist privatnog tužitelja.

U svojoj žalbi Boris Mikšić je naveo da postoji i povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika jer tijekom postupka uopće nije dokazana namjera okrivljenika za počinjenje predmetnog kaznenog djela, naprotiv iz ponašanja okrivljenika tijekom postupka, kao i iz njegove obrane koja nije dovedena u pitanje niti jednim objektivnim dokazom proizlazi da je okrivljenik spornu izjavu dao u jednom širem kontekstu, pri čemu priznaje da je istu dao možda ishitreno i brzopleto, ali ne sa namjerom počinjenja kaznenog djela na način kako mu se to stavlja na teret, već sa ciljem stjecanja simpatija za sebe, a ne sa ciljem diskreditiranja privatnog tužitelja, a naročito ne prikazujući ga na način kako to konstruira privatna tužba. Kako nije dokazana namjera okrivljenika na počinjenje upravo inkriminiranog i u privatnoj tužbi opisanog kaznenog djela, to nema njegove krivnje, a slijedom toga niti kaznenog djela.

Iz prednjih navoda je već jasno da je i činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno u svezi sa svim bitnom elementima postojanja kaznenog djela, a posebice glede neutvrđenih posljedica istog, jer niti je privatni tužitelj u svojoj tužbi ili u svome iskazu naveo u čemu je on to od strane okrivljenika oklevetan, odnosno iz čega to proizlazi da je okrivljenik njega prikazao korumpiranim, podložnim stranim utjecajima i nedostojnim za obavljanje funkcije predsjednika, a pogotovo imajući u
vidu okolnost da je upravo privatni tužitelj kao predsjednički kandidat i izabran za predsjednika.

Usprkos svim ovim problematičnim elementima u presudi kojom je Boris Mikšić zbog svoje sale na račun Stjepana Mesića, predsjednika države, uvjetno osuđen čak na zatvorsku kaznu Općinski sud u Zagrebu u potpunosti prihvaća tu presudu Općinskog suda iz Samobora. Takva nekritična poslušnost ne može ničim drugim biti opravdana nego strahom od posljedica u slučaja nedonošenja ili nepotvrđivanja “odgovarajuće” presude. To je upravo i bio jedna od razloga za kritiku ovog zakona kojim se u Hrvatskoj dozvoljava zatvorska kazna kao sankcija za klevetu pa čak i onda kad je izrečena kleveta utemeljena na istinitom događaju. Ovakav zakon je očigledno zamišljen kao prijetnja onima koji bi se usudili biti kritični prema vladajućem režimu i njegovim čelnim ljudima.

Ovakav pristup reguliranju slobode izražavanja u nedovoljnoj mjeri priznaje važnu razliku između izjavljivana činjenica i izjavljivanja mišljenja. U hrvatskom zakonu pretpostavlja se kako i izražaji mišljenja kao i činjenica mogu stvoriti osnovu za krivično gonjenje. Relevantna obrana (u članku 200.(3)) seže samo do dokaza istinitosti ili «opravdanog razloga zbog kojeg je [osoba] povjerovala» u istinitost.

Kako je gore naznačeno, ne može se dokazati istinitost mišljenja, prema tome, zahtjev za dokazivanjem opravdanog razloga zbog kojeg osoba vjeruje u istinitost ne može se ispuniti u slučaju izjavljivanja mišljenja. Međutim, uz pretpostavku kako je mišljenje kažnjivo, trebala bi biti omogućena obrana šireg opsega u svezi s izražavanjem mišljenja u poštenoj namjeri. Općinski sud se u pobijanoj presudi uopće ne bavi ovom tematikom.

Za temeljno kazneno djelo prema članku 200.(1) uvjet je samo da izjava «može» škoditi ugledu druge osobe. Zaista je teško opravdati zakone koji kažnjavaju zbog moguće štete, bez ikakvih uvjeta za postojanje stvarne štete ili utvrđivanja kako je neka izjava klevetnička pozivajući se na definiciju klevete koja nužno uključuje nanošenje štete ugledu. Šteta bi se dakle morala izmjeriti nekim objektivnim standardom. U presudi Općinskog suda u Zagrebu ne niti jedan bitni element nije utemeljen na objektivnim činjenicama nego na potpuno proizvoljnoj primjeni zakona na selektivno izabrane navode u svrhu podilaženja Stjepanu Mesiću kao predsjedniku Republike Hrvatske. Stjepan Mesić može tužiti građane Republike Hrvatske ali on sam ne može biti tužen niti može biti doveden u situaciju u kojoj bi bar istinitost navoda mogla ugroziti njegov položaj. Za ovakav pristup ovom problemu niti može postojati niti postoji bilo koji drugi razuman razlog.

Zbog svega navedenog okrivljenik predlaže da se ova žalba priklopi spisu i dostavi sudu drugog stupnja na rješavanje, a ovome se predlaže da pobijanu presudu preinaci i oslobodi Borisa Mikšića od krivnje, podredno da ga oslobodi od kazne ili da istu ukine i vrati na ponovni postupak.

U Zagrebu, 02.03.2007. godine

_____________________
Boris Mikšić, tuženik

objavljeno: 06/03/2007 22:49:04   


 


 
 


Linkovi


YouTube - Kako ubiti Borisa Mikšića
Kako ubiti Borisa Mikšića 1/4
Kako ubiti Borisa Mikšića 2/4
Kako ubiti Borisa Mikšića 3/4
Kako ubiti Borisa Mikšića 4/4


YouTube
Osnivanje Eko klastera Osnivanje Eko klastera
Jajanov dnevnik, svibanj 2011

Moris Bikšić
Moris (Boris Mikšić)



Pljačka stoljeća, dokumentarni film


DOME SLATKI DOME
Grb obitelji Mikšić koja potječe iz okolice Lukavca u Turopolju (cca 1237. godine)


Video galerija
Boris Mikšić - Pjesme moje mladosti
Boris Mikšić - Pjesme moje mladosti, , 07.08.2017
Country Strike - Teardrops of goodbye
Country Strike - Teardrops of goodbye, , 17.07.2017
Noćna Mora - Boris Mikšić
Noćna Mora - Boris Mikšić, , 15.10.2006


Ugovor s Hrvatskom
Ugovor s Hrvatskom - Boris Mikšić


Američki san dečka s Trešnjevke


Ove izbore ipak je obilježio Boris Mikšić. Dečko s Trešnjevke koji je vlastitim novcem financirao kampanju, gospodarstveniku bez podrške političkih stranaka, drugi krug pobjegao je u posljednji trenutak. Iza sebe je ostavio iskusnu političarku Đurđu Adlešić, HSP-ovu uzdanicu Slavena Leticu, Tuđmanova maga Ivića Pašalića. Građani su nagradili to što je kampanju financirao vlastitim novcem. Njegov uspjeh jasna je i jaka poruka hrvatskih građana političarima - da im sve manje vjeruju. Klasična politička pljuska.
Večernji list, 04. siječnja 2005.



Hrvatski san dečka s Trešnjevke




Boris Miksic knjiga pjesama





Izborni program
Program


Poslušajte novu pjesmu Vladimira Miklera, "Hrvatski san" posvećenu Borisu
"Hrvatski san"


Borisova promidžbena poruka:
Windows Media Video (WMV)


Spot snimili Splićani u čast Borisu prilikom njegova posjeta Splitu 19. -21. rujna 2004. godine
"Za Borisa!"


Plaćeno vlastitim sredstvima Borisa Mikšića