O prevrtljivosti politike i njezinoj ćudi uvjerili smo se ponovno ovih dana. Sjećate li se izjave britanskog ministra za EU MacShanea od prije par dana i rezolutnog odgovora kako bez predaje Gotovine nije moguć pozitivan avis Hrvatskoj. I gle čuda taj isti gospodin u Zagrebu srdačno pozdravlja pozitivno mišljenje i tapše nas po ramenu. O Gotovini odjednom ni riječi.
Ali isto tako nema riječi i o jednom drugom zaslužnom Haškom optuženiku Sadamu Huseinu. Kako je moguće da mu se sudi u njegovoj državi. U državi u kojoj vlada bezakonje i kaos bez ustava, sudstva, civilne vlade i vlasti. Zar i za njega ne važi politički sud u the Hagu?
Odgovor na to pitanje dobit ćemo ako se vratimo na početak ovog texta. No to nije razlog da se i u politički život ne uvedu viteška pravila i fer borba. A ja ću se osobno za to zalagati i pokušati unijeti pozitivne promjene u svijet politike u Hrvatskoj.
Ove izbore ipak je obilježio Boris Mikšić. Dečko s Trešnjevke koji je vlastitim novcem financirao kampanju, gospodarstveniku bez podrške političkih stranaka, drugi krug pobjegao je u posljednji trenutak. Iza sebe je ostavio iskusnu političarku Đurđu Adlešić, HSP-ovu uzdanicu Slavena Leticu, Tuđmanova maga Ivića Pašalića. Građani su nagradili to što je kampanju financirao vlastitim novcem. Njegov uspjeh jasna je i jaka poruka hrvatskih građana političarima - da im sve manje vjeruju. Klasična politička pljuska. Večernji list, 04. siječnja 2005.
