| 27. svibanj, 2005
Nevjerojatno mi je čuti što se događa u Hrvatskoj. Rastuži me, čak naljuti, kad čujem da u zemlji ljudi koji se čine sofisticiranima, građani dozvoljavaju, potiču, stvaraju ili vjeruju u tako mnogo laži o tako mnogo stvari.
Što je tu istina? Ljudi koji potiču, ili da kažem tjeraju medije da pišu takve nevjerojatne “istine” ne da su počeli vjerovati sami svojim lažima nego su isprali mozgove medijima da vjeruju u bajkovite noćne more koje su stvorene.
Iz straha za svoja radna mjesta ili možda živote, da bi našli radna mjesta ili dobili usluge za članove svoje obitelji, ili možda za nešto novaca, mediji sebi dozvoljavaju da budu korumpirani. Je li to novinarstvo, kreativno pisanje ili kreativno laganje? Da, možda je tako bilo i možda tako jest, ali to ne znači da tako mora i ostati. Možda ja živim u snovima, ali zaista postoje dvije strane svake priče.
Boris Mikšić je osoba sa dovoljno hrabrosti i ega da se vrati u Hrvatsku, a za što? Da bi pokušao postići nešto što je naivno mislio da može. Iskreno, on je osoba koja je dovoljno naivna da bi mislio da dobro može prevladati nad zlim carstvom. Možda njegova prošlost nije najnevinija ali svakako nije vjerovao da bi njegova prošlost mogla biti bitan faktor u usporedbi s njegovim konkurentima čija prošlost je obilježena korupcijom, samoljubljem ili čak kriminalom. U usporedbi s njima Boris se čini poput svetca.
Ima onih koji bi mogli reći i najbolje i najgore i osrednje o Borisu. Bilo je dobrih, upitnih i ne tako dobrih vremena ali nikad ničega tako lošeg kao što je prljavština koja onečišćava Borisov integritet u hrvatskim medijima. Tko osim malog djeteta ima potpuno čistu i nevinu prošlost bez pogrešaka i padova? Isus Krist i Djevica Marija su jedini koje ja znam.
Prvo, zbog svega ovoga, žao mi je u prvom redu ljudi, masa, koje su mogle iskreno profitirati od Borisovog položaja u političkom uredu. Da, mogao je biti i više nego dobar vođa i pomoći ljudima. U usporedbi s ljudima koje je pokušao zamijeniti, da nije napravio ništa nego samo sjedio u stolici, zemlja bi već bila bogatija jer on ne bi krao…ne bi mogao ukrasti ni pisaći stroj. Pošteno izgubiti na izborima je jedna stvar, a proći kroz ponižavanje karaktera je sasvim druga.
Drugo, tužno je što nema prave slobode tiska. Da sam je politički novinar, ja bi se davio i gušio za iznošenje istinite priče. U zadnjih par godina upoznala sam mnogo novinara koji žele biti iskreni u svojim izvještavanjima, i bili bi da mogu. Isto tako sam upoznala neke za koje sam gledajući ih i razgovarajući s njima znala da ne slute na dobro.
Posljednje, ali ne i manje važno, u svojoj naivnosti sam mislila da se ova vlada može promijeniti. Vjerovala sam da ta korumpirana grupa ljudi, ili čovjek koji zapovijeda, želi napraviti nešto dobro za Hrvatsku, I da će možda čak reći “Dosta sam ukrao”. Vjerovala sam da su oni, on ili ona, ukrali dosta novca, nade, života, hrane i ostalog. Vjerovala sam da taj hrabar narod, Hrvati, ne bi dopustili da se ovakve stvari nastave događati. Izgleda da Hrvatska ipak ne može ništa promijeniti i zbog toga me boli duboko u srcu i duši, i zbog toga žalim Hrvatsku. Ne mora biti ovako. Molim vas, molim vas, ne dozvolite da vam se ovo dogodi. Boris ili ne, morate nastaviti u nastojanjima da nešto promijenite. Ako trebate, možete napraviti to sami, jedan po jedan ili zajedno. Bog blagoslovio Hrvatsku.
Anna M. Vignetti
|
